Ostavljeni prijelazni oblici

napisao Russell Grigg
preveo Zlatko Madzar

Charles Darwin imao je problem —veliki problem. Nije mogao imenovati ikoji od prijelaznih oblika¹ u svome djelu O podrijetlu vrsta (1859.). Umjesto toga on je posvetio jedno čitavo poglavlje jadikovanju “Nesavršenost geološkoga zapisa”, u kojem je napisao:

“Geologija uvjerljivo ne otkriva niti jedan takav konačan obilježen organski lanac; a to je, možda, najočitiji i najozbiljniji prigovor što može biti pozvan protiv moje teorije. Objašnjenje leži, kao što vjerujem, u krajnjoj nesavršenosti geološkog zapisa.”²

Darwin nije bio jedini koji je bio suočen s tim problemom. Dr. Colin Patterson (1933.-1998.), viši paleontolog u Britanskom muzeju prirodne povijesti, London, kada je upitan zašto nema ilustracija evolucijskih prijelaza u svojoj knjizi Evolucija iz 1978., rekao je: “Ne postoji ni jedan takav fosil za koji bi se mogao napraviti vodonepropusni argument”.³ I prof. Stephen J. Gould (1941.–2002.) rekao je: “Ekstremna rijetkost prijelaznih oblika u fosilnome zapisu odolijeva kao poslovna tajna paleontologije.”⁴

Doista, 150 godina snažnoga istraživanja evolucionista kroz milijune tona fosila nije uspio proizvesti čak niti jedan jasan ‘lanac’ takvih prijelaznih oblika, a kamoli mnoštvo lanaca koje zahtijeva darvinizam. Tijekom godina, samo je mali pregršt ‘kandidata’ tvrdio kako je proizveden ‘prijelazno’. Oni su se obično objavljivali u sjaju javnosti kako bi pokazali slučaj evolucije i indoktrinirali svakoga. Međutim, kad je s vremenom težina suprotnoga dokaza pokazala pogrešku, poricanje (ako ih ima) obično je bilo tiho šaputanje, a sljedeći naraštaj znanstvenika promicao je svoje vlastite kandidate.⁵

Ovaj članak raspravlja o nekima zahtijevanim prijelaznim oblicima što su sâmi evolucionisti morali ostaviti usred očevidne težine suprotnoga dokaza.

Riba-na-zemlju - životinjski prijelazni oblici

1.Tiktaalik

Tiktaalik—20 cm duga lubanja ribe i nekih fosilnih prednjih peraja (s kostima u grubome sličnima onim od kopnenih kralježnjaka) pronađen je u Arktičkom dijelu Kanade 2004. godine. To su snažno promovirali evolucionisti kao bivanje izumrle prijelazne karike stare 375 milijuna godina što je bila na svome vlastitom putu da postane prvi četveronožni kopneni kralježnjak (tetrapod). Fosil je bio prikazan na vrlo privlačan način na naslovnici časopisa Nature, u kojem članak kaže: “… ovo stvarno jeste kako su naši preci izgledali kada su počeli napuštati vodu. … ”⁶

Jao za Tiktaalik kao karici što nedostaje, ova je pretpostavka pogrešna. Nekoliko dobro očuvanih tragova nedvojbeno napravljenih od četveronožnih životinja bilo je pronađeno u Poljskoj u stijenama ‘datiranim’ na 18 milijuna godina prije Tiktaalika.⁷ Nature je priznao: “Oni sile na temeljito ponovno procjenjivanje računanja vremena, ekologije i uvjeta okoliša za prijelaz od ribe-do-tetrapoda … .”⁸

Prahistorijska riba

Međutim, Tiktaalik (kao prahistorijska riba i ‘Lucy’) ušao je u folklor pričanja evolucijske priče, a mi očekujemo da evolucionisti općenito neće to ispustiti sve dok ne nađu nešto da ga zamijene.

Prahistorijska riba (slika desno) bila je promicana kao 100 milijuna stari predak kopnenih životinja – sve dok nije bila pronađena jedna živa 1938. godine. Ona koristi svoje donje peraje za manevriranje, a ne za ‘hodanje’ kako se tvrdilo.⁹

Od sisavaca do kitova

Jedan od prvih kitova predaka kako su tvrdili evolucionisti bio je Mesonychia, kopneni sisavac srednje veličine nešto kao vuk, s navodnim zubima kao što su kitovi. Onda je došao Pakicetus (‘Pakistanski kit’) - naziv je dao paleontolog Philip Gingerich za vrh lubanje, dva donja fragmenta čeljusti, i za nekoliko zuba otkrivenih u Pakistanu u kasnim 1970.-im. On je rekao da je to bio “najstariji i najprimitivniji poznati kit.”¹⁰

To je bilo proglašeno čitavome svijetu na naslovnici časopisa Science od 22. travnja 1983.¹⁰ Urednik časopisa Science napisao je: “Pakicetus osigurava prvi izravni dokaz o amfibijskome stanju evolucijskoga prijelaza kitova s kopna u more.” Ali oprezno je dodao: “Rekonstrukcija poslije kostura lubanje u potpunosti je hipotetska”.¹⁰ Što je evolucijski govor za “van glave sve je bilo sastavljeno”.

Mnogo godina kasnije, bile su pronađeno još neke kosti Pakicetus a i to je objavljeno u časopisu Nature. Komentar je rekao: “Sve kasnije lubanjske kosti pokazuju da su pakicetidi bili kopneni sisavci, i … bili su trkači, samo su njihovi prsti dodirivali tlo.”¹¹ Sad, evolucionist Richard Dawkins kaže nam da molekularno genetički dokaz pokazuje kako su najbliži rođaci kitova bili nilski konji,¹² a ne mesonychidi. Pa ipak, mnoga popularna evolucionistička izvješća i dalje drže Pakicetusa pretkom kitova, zbog utvrđenih sličnosti u njihovoj unutrašnjoj građi uha.

Od dinosaurusa do ptica

Evolucionisti kažu da su ptice evoluirale od dinosaura. Tvrdi se kako su postojala dva posrednika:

1. Archaeopteryx

Ovo je ime bilo dano za nekoliko fosilnih primjeraka ptica pronađenih u Solnhofenu, Njemačkoj, između 1861. i 1993. godine. Evolucionistički udžbenici dugo su govorili kako je to bio prijelazni oblik između gmazova i ptica. To je unatoč činjenici kako ima posve oblikovana perje za letenje, krila pričvršćeno na veliku vilicu, smješteno stopalo, kosti nalik ptičjima i kućište za mozak nalik ptičjem.¹³ Nadalje bili su pronađeni tragovi nalik ptičjima u starijim stijenama.¹⁴ U Teksasu su pronađeni i fosili dvije ptice veličine vrane u starijim slojevima (iako je to osporavano), s otkrivačem, Sankarom Chatterjeem, koji predlaže ime Protoavis texensis (‘prve ptice iz Teksasa’).^15,16

2. Archaeoraptor

Godine 1999., National Geographic Society razotkrio je Archaeoraptor liaoningensis, mali fosil iz Kine, na konferenciji za novinare. Deset stranica slika i teksta bili su posvećeni tome u njihovu časopisu u studenomu 1999. godine, što je izjavio:

“S kracima primitivne ptice i repom dinosaura, ovo stvorenje pronađeno u pokrajini Liaoning, Kina, prava je karika što nedostaje u složenome lancu koji povezuje dinosaure s pticama. … Ova mješavina naprednih i primitivnih značajki točno je ono što su znanstvenici očekivali da će naći u dinosaurima eksperimentirajući s jatom ptica.”¹⁷

Jao za evolucijsku zajednicu, Archaeoraptor je bio prijevara – krivotvorina zakuhana od jednoga kineskog seljaka zbog dobiti. Pravovremeno, proučavanja su pokazala da je fosil bio ‘krivotvorena’ kombinacija od pet odvojenih predstavnika.

Prijelazni oblici od majmuna do čovjeka

1. Ramapithecus

Godine 1960., Elwyn Simons sa Sveučilišta Yale rekonstruirao je nekoliko fragmenata čeljusti i zubi nađenih u sjevernoj Indiji godine 1932., i nazvao ih rekonstrukcija Ramapithecusa, pretka ljudi. Ova teorija ubrzo je postala široko prihvaćana među evolucionistima antropolozima. Zatim, godine 1976. pronađena je kompletna čeljust Ramapithecusa što je očito bila ne-hominid, i teorija je pala u vodu. Ramapithecus se sada klasificira kao majmunoliko stvorenje srodno s orangutanom.¹⁸

2. Čovjek iz Nebraske

Nakon Piltdownske prijevare (korištene 40 godina za promicanje evolucije), jedna od najviše posramljujućih ‘majmun-čovjek’ tvrdnji evolucionista bio je ‘Čovjek iz Nebraske’, koji je dobio znanstveno ime Hesperopithecus haroldcookii od Henryja F. Osborna, ravnatelja American Museum of Natural History. To je bilo temeljeno na otkriću jednoga jedinog fosilnog zuba iz zapadne Nebraske godine 1922.

Međutim, nakon daljnjeg istraživanja, 1927. godine nevoljko se priznalo da je zub bio onaj od Prosthennopsa, jedne izumrle svinje. To se nije smatralo vrijednom objave, ali časopis Science blago je naveo da zub očito nije bio onaj od čovjeka ni od majmuna,¹⁹ a Encyclopaedia Britannica eufemistički je ponudila da je pripadao “biću drugog reda”.

Članak je izjavio: “Godine 1922. nađen je više razjeden zub u naslagama pliocena u Snake Creek kamenolomu, Nebraska, što se pripisivao anthropoidnom majmunu - Hesperopithecus je bilo predloženo ime za njega - ali kasnija otkrića pokazala su da je napravljena pogreška te kako je zub pripadao biću drugog reda.”²⁰ Sve reference bile su zbrisane iz XV. izdanja Encylopaedia Britannica.

3. Neandertalski čovjek

To je bilo ime dato kostima pronađenim godine 1856. u njemačkoj dolini Neandertal. Unatoč ranim rekonstrukcijama što su mu davale životinjski majmun-čovjek izgled, Neandertalac se sad uobičajeno smatra inačicom ili rasom Homo sapiensa. Noviji DNK dokaz potvrdio je da su se Neandertalci čak križali sa ‘suvremenicima’.²¹

Ovaj crtež Neandertalca (desno) pojavio se u The Illustrated London News godine 1909. Godine 1957., antropolozi William Straus i A.J.E. Cave ponovno su procijenili dokaz i rekli da ako bi Neandertalac “mogao biti reinkarniran i smješten u podzemnu željeznicu New Yorka –pod uvjetom da bude okupan, obrijan i odjeven u suvremenu odjeću - upitno je bi li on privukao više ikakve pozornosti nego neki od njegovih drugih stanovnika.”²²

4. Australopithecines, uključujući i ‘Lucy’

Najnoviji evolucijski kandidat ‘majmun-čovjek’ skupina je afričkih fosila nazvanih australopithecines.²³ Prvo je, nađena 1924. god., bila mala majmunolika lubanja nazvana Australopithecus africanus od Raymonda Darta. Pedeset godina javno je bilo govoreno kako je to bio naš evolucijski predak.²⁴

Tada je tim Donalda Johansona 1974. god. u Etiopiji pronašao 1,1 metara visok, 40% -cijeli [tvrdi—Ed] kostur kojem su dali nadimak ‘Lucy’. Ovaj je bio proglašen hominidom (‘majmun-žena’), i (zajedno s drugim sličnim kostima pronađenima u blizini) bilo mu je dato ime Australopithecus afarensis.

Ovaj je bio zamijenjen A. africanusom kao našim evolucijskim pretkom jednostavnom objavljenom smicalicom da mora biti stariji milijun i više godina. Tako Africanus je postao sporedan, više nije naš predak.

Danas je detaljna numerička analiza njihove anatomije pokazala da Australopithecinesi nisu prijelazna nego su jedinstvena, sada izumrla, majmunolika skupina bića koji “su različitiji od ljudi i afričkih majmuna nego ljudi i afrički majmuni jedni od drugih”.²⁵ Međutim, evolucionisti nemaju ništa kako bi popunili rupu ostalu od ‘Lucy’ i tako ona je još uvijek pogrešno uključena u većinu obrada o ljudskoj evoluciji.²⁶

Zaključak

Ono što se dogodilo u prošlosti nedvojbeno će se ponoviti u budućnosti. Evolucionisti i evolucijski časopisi nastavit će tvrdoglavo objavljivati o pregrštu fosilnih kandidata ‘karika što nedostaju ‘kao ‘dokaz’ evolucije i ‘opovrgavanje’ Biblije, unatoč činjenici kako golemog broja fosila nema koji bi morali postojati ako je evolucija bila istinita. Inače oni se moraju suočiti s činjenicom da smo mi bili stvoreni od Boga i tako su odgovorni Njemu. Ali fosili propagirani danas jamačno će podleći novome dokazu i biti zamijenjeni novim nalazima u budućnosti. Caveat lector (neka čitatelj bude na oprezu)!

Zahvale:

Naše zahvale Ianu Tayloru, autoru In the Minds of Men, za osiguravanje preslike izvornika ref. 20.