Explore
Also Available in:

Špilje i njihova starost

Kako radiometrijsko datiranje dovodi do zabune

napisao
preveo Zlatko Madzar

Caves layers

Špilje su zajednička značajka krških krajolika - one grube vrste, formirane u stijenama koje se lako otapaju, kao što je vapnenac (uglavnom kalcijev karbonat), te formiraju podzemne prolaze i tokove. Špilje su oduvijek bile smatrane savršenom arhivom jer čuvaju prošlost, za razliku od većine drugih sredina. A one i nude evolucijskim znanstvenicima niz predmeta koji vape za radiometrijskim datiranjem.

To uključuje nadahnjujuće kamene dekoracije nazvane sige, kao što su stalaktiti (na stropu), stalagmiti (na podu) i kameni zastori. One nastaju kad voda obogaćena otopljenim ugljičnim dioksidom (CO2)—od čega postaje kisela, otapa alkalni kalcijev karbonat (CaCO3) na jednom mjestu i oslobađa mineral na drugom.1

Evolucionisti tvrde da su sige nastale tijekom stotina tisuća godina. Ali u vrijeme kada sam i sam bio evolucionist, nikada nisam uzeo u obzir važnu posljedicu tolike starosti: malene vodene kapljice, koje su sagradile taj stalagmit, morale su kapati na točno istom mjestu na podu špilje oko 100 000 godina!

Naime, znao sam ono što znaju i svi karstolozi: da se površina vapnenačkog terena iznad špilje dramatično mijenja u kratkom vremenskom razdoblju. A svaka promjena na površini također mijenja lokaciju kapljica vode u špilji. Međutim, stalagmiti ne pokazuju nikakve promjene. Dakle zaključak je jednostavan: oni ne mogu biti toliko stari. I ta činjenica ukazuje na to da je uvjerenje u veliku starost pogrešno.

Radiometrijsko datiranje

Sige mogu biti podvrgnute metodi datiranja uranij-torij (234U/230Th) a za špilje se pretpostavlja da su puno manje sklone varijacijama svih vrsta. Ponekad se ‘izmjerena’ starost siga može ispitati starošću radioaktivnog ugljika artefakata i fosila pronađenih u špiljama. Smatra se da sige čuvaju točne evidencije o drevnoj klimi ili paleoklimi. To je zato što čuvaju omjer izotopa kisika i ugljika iz prošlosti, što omogućava znanstvenicima paleoklimatske rekonstrukcije.

Radiometrijsko datiranje se međutim često ne slaže s uočenim stopama rasta siga i njihovim složenim procesom nastajanja,2 što zbunjuje pokušaje razumijevanja interpretacije siga. Što se tiče paleoklimatskih rekonstrukcija, mora se dobro razumjeti kako je bilo koja razlika u klimi mogla utjecati na omjer izotopa i mora se precizno povezati te podatke sa zapisom iz siga.

Sige i ledeni omotač

U odnosu na klimatske varijacije, karstološka mudrost tvrdi da je za vrijeme ledenog doba infiltracija vode u pećine bila zaustavljena ili značajno smanjena. U to vrijeme led je pokrivao veći dio tla, a čak i tamo gdje ga nije bilo, izvan ledenog omotača, permafrost je bio opsežan. S manje vode očekuje se da će rast siga biti smanjen ili znatno opasti. Ovo razumno utemeljeno shvaćanje kako su prošli okoliši utjecali na razvoj siga.

Pa ipak, ova karstološka mudrost proturječi većini siga proučavanih na područjima za koja se zna da su bila prekrivena ledom! Razlog tome je veza s datumima koji su dodijeljeni radiometrijskim datiranjem.

Zbog tih “datiranja”, evolucionisti su zaključili da su sige brzo rasle iako ne bi trebale, i nisu rasle kad su trebale! Umjesto da odbace datiranje, većina evolucijskih znanstvenika radije će odbaciti sve “neobične” sige, a koriste samo nekoliko koji odgovaraju njihovom glavnom načinu razmišljanja.

Krš otoka Vancouver

Neki od proturječnih rezultata došli su iz krša na otoku Vancouver u Kanadi, koji daje samo nekoliko siga koje su se mogle datirati. Razlog malobrojnih primjeraka je da je otok bio pokriven slojem leda debljine do 2 km tijekom Fraser glacijacije, najintenzivnije epizode glacijacije za vrijeme ledenog doba. Razumljivo, sige nisu rasle kad je led pokrivao krajolik, a nakon što se led otopio, špilje su bile previše mlade da bi imale veliki broj siga. U stvari svi sjevernoamerički krški tereni koji su bili pokriveni ledom imaju slične karakteristike.

Osim toga, velike količine otopljene vode koja je tekla ispod ledene ploče više puta preplavile su špilje otoka Vancouver. To se vidi po velikim okruglim kamenim blokovima unutar brojnih špilja, od kojih su neki preneseni vodom iz znatne udaljenosti. To je uništilo sve sige te spriječilo formiranje novih. Dakle, u Sjevernoj Americi samo su špilje južno od granice oledbe za vrijeme ledenog doba bogate sigama.

Radiometrijska starost siga na otoku Vancouver određena je između 12 i 18 tisuća godina.3,4 To stvara problem i uzrokuje zbunjenost. Prema različitim geološkim dokazima, otok je bio pokriven ledom, pa sige ne bi trebale rasti u to vrijeme. Ali umjesto da dovedu u pitanje datiranje pomoću radioizotopa (a time i uključenu metodologiju), neki znanstvenici predložili su da se 2 km debeo ledeni pokrov otopio i opet narastao u nekoliko tisuća godina, iako ne postoji dokaz za to otapanje, a ne mogu objasniti ni kako se to moglo dogoditi! Naravno, jednostavnije objašnjenje je da je radiometrijsko datiranje netočno, te da su sige porasla tek nakon što je led otopljen.

Špilja Arch

Još jedan kontradiktorni rezultat otkrili su znanstvenici proučavajući sige u špilji Arch na otoku Vancouver. Oni su nonšalantno izjavili da je špilja bila “izabrana zbog svoje blizine oceanu, tako da odražava globalnu klimatsku povijest, te zbog bogatstva dostupnih špiljskih naslaga koje su bile dovoljno udaljene od ulaza u špilju i prizemlju za ublažavanje sezonskih učinaka temperature”. Drugim riječima, oni polaze od toga da rast siga na staroj obali na istočnoj strani otoka Vancouver omogućuje korelaciju globalne oscilacije razine mora za vrijeme ledenog doba – njezino dizanje i spuštanje dok je led bio zarobljen na kontinentima ili se otapao.

Na temelju izmjerenih izotopa kisika i ugljika (18O i 13C) rekonstruirali su paleoklimu na temelju siga koju su radiometrijski datirali na 12 500 godina. Ipak, geološki dokazi ukazuju na to da je otok bio prekriven ledom u to vrijeme, tako da ne bi trebalo da sige rastu. Ne samo da je otok, već i obližnji tjesnac Georgia bio u potpunosti prekriven ledom, a znakovi gibanja leda još su uvijek vidljivi na dnu. Unatoč tome, zadržavajući svoje nepokolebljivo povjerenje u radiometrijsko datiranje, znanstvenici su jednostavno ignorirali te geološke činjenice i ustvrdili da su sige rasle ispod pokrova leda.

Ali ako je zaista bio tako debeli pokrov leda u to vrijeme kada su sige rasle, onda voda koja je prodirala u špilje ne bi mogla odražavati atmosferski sastav u to vrijeme (kao što je to slučaj kod kišnice koja prodire u špilje danas). Naprotiv, to će odražavati nepouzdanu mješavinu vode od otopljenih slojeva leda. To bi moglo učiniti besmislenom svaku rekonstrukciju paleoklime na temelju siga. U takvim okolnostima ‘globalna klimatska povijest’ ne može se rekonstruirati i ne može se dovesti u izravnu vezu s podacima iz špilje.

Drugim riječima, nekritičkim prihvaćanjem radioaktivnog datiranja, istraživači su završili sa shemom koja proturječi geološkim dokazima i potkopava temelj za izradu paleoklimatske rekonstrukcije na prvom mjestu.

Rješavanje nesporazuma

S druge strane, kada se primjenjuju malo znanstvenog skepticizma na upitno datiranje, otkrivamo prilično jednostavan i dosljedan scenarij koji je u savršenom skladu s Knjigom Postanka. To nam omogućuje da shvatimo pravilan slijed događaja s učincima, a ključ je izvještaj o Potopu u Noino vrijeme. Špilje na otoku Vancouver formirane su nakon Potopa i za vrijeme ledenog doba.5 Kao što su kreacionistički geolozi jednostavno dokumentirali, ledeno doba bilo je posljedicu toplijih oceana i hladnije zemlje koje je postojalo na zemlji odmah nakon Potopa.6 Tek kada se led iz ledenog doba povukao, onda su sige počele rasti unutar tih špilja i tako zabilježile odstupanja klime poslije ledenog doba u posljednjih 4000 godina.

Reference i bilješke

  1. Lewis, D., Rapid stalactite growth in Siberia, Creation 32(1):40–42, 2009; creation.com/stalactite. Natrag na tekst.
  2. Silvestru, E., Caves for all seasons, Creation 25(3):44–49, 2003; creation.com/all-seasons. Natrag na tekst.
  3. Latham, A.G., Schwarcz, H.P. and Ford, D.C., Secular variation in the Earth’s magnetic field from 18.5 to 15.0 ka BP, as recorded in a Vancouver Island stalagmite, Canadian Journal of Earth Sciences 24:1235–1241, 1987. Natrag na tekst.
  4. Marshall, D., Bassam, G., Countess, R. and Gabities, J., Preliminary paleoclimate reconstruction based on a 12,500 year old speleothem from Vancouver Island, Canada: Stable isotopes and U–Th disequilibrium dating, Quaternary Science Reviews XXX:1–7, 2009. Natrag na tekst.
  5. Silvestru, E., Geology and Cave Formation: A Post-Flood Story, DVD. Natrag na tekst.
  6. Evolutionary ideas of the ice age involve cooling of the whole earth, but cold seas won’t evaporate much, hence fewer clouds, so less snow, so no source of the ice sheets. But the “fountains of the great deep” (Genesis 7:11) would have warmed the ocean, and cooled the land when volcanic ash blocked sunlight. See the Creation Answers Book, ch.16; creation.com/cab. For more technical detail, see Oard, M.J., An Ice Age Caused by the Genesis Flood, Institute for Creation Research, El Cajon, California, 1990. Natrag na tekst.