Surtsey još iznenađuje
napisao David Catchpoole Photo by Borgþór Magnússon, <www.surtsey.is/index_eng.htm>
preveo Zlatko Madzar
Nakon što je otok Surtsey nastao usred ogromne podmorske vulkanske erupcije na Islandu 1963. god.,1 1geolozi su zapanjeni što su pronašli.
Jedan geolog napisao je: ‘Na Surtseyju nakon samo nekoliko mjeseci dovoljno je pejzaža koji se stvorio i tako je raznolik da to ne možemo ni zamisliti.’2
Tu su bile široke pješčane plaže, šljunčani nasipi, impresivne stijene, mekana valovita zemlja, krive padine, jaruge i kanali i "gromade nošene valovima (vidi sliku lijevo), od kojih su neke bile gotovo okrugle i koje su ležale na izgorjelim rubovima hridi.’2 I sve to usprkos "ekstremnoj mladosti";3 otoka!
Iznenađenje geologa bilo je razumljivo s obzirom na moderan način razmišljanja da je mladi Surtsey "raznolik i zreo" te da je za te karakteristike trebalo proteći znatno dulje vrijeme formiranja - milijuni godina. No, takve ideje su relativno moderni fenomen, nasljeđe uniformitarijanističkih (pobornika dugih razdoblja) teorija koje su popularno prihvaćene desetljećima neposredno prije Darwina.4 Prije toga, veliki znanstvenici naučavali su da je Zemlja mlada (oko 6000 godina) te da je dramatično ponovno oblikovana globalnim potopom za Noinih dana (prije oko 4500 godina). Ako razumijemo kakvu moć ima voda i prihvatimo da je Postanak 7:11 koji govori o otvaranju ‘izvora bezdana’ (podrazumijeva povezane vulkanske aktivnosti) bio stvaran događaj, dobivamo jednu potpuno drugačiju polaznu točku za sagledavanje svjetske geografije, topografije i geologije.
Međutim, s druge strane, bilo tko s polazne točke o milijunima godina bit će "zapanjen" prilikom pregledavanja Surtseyja.
Surtsey nastavlja iznenađivati, prema članku iz siječnja 2006. u New Scientist: ‘Otok je uzbudio geografe koji su se čudili da su kanjoni, jaruge i druge značajke zemljišta koje se obično procjenjuju na starost od nekoliko desetaka tisuća ili milijuna godina formirani u manje od deset godina.’5
Biolozi su također bili iznenađeni. "Najprije ih je začudila brzina i genijalnost obično nepredvidljive prirode kolonizacije Surtsey kao nestvarna." Na primjer, nije bilo očekivanih lišaja i mahovina koji su "rani osvajači", ali bilo je cvjetnica.
Kada su istraživači dospjeli na obalu u proljeće 1965., "dočekani su velikim plimnim linijama i zelenim mladica prilično bijelog cvijeta koje se lelujaju u moru, čije je korijene bilo u pepelu te u punom cvatu. Ubrzo su slijedili trave, morska trava, pamuk i paprati. Tek 1967. stigla je mahovina, a 1970. godine i lišajevi su došli na red".
Zašto bi netko mogao očekivati da mahovine i lišajevi budu prvi kolonizatori? Je li to zato što evolucijska povijest našeg planeta predlaže mahovine i lišajeve kao prvo zelenilo koje je koloniziralo zemlju dok se hladila od svog navodnog rastaljenog početka? Ali Biblija kaže da su sve biljne vrste stvorene zajedno, trećeg dana u tjednu stvaranja (i da je Zemlja u početku bila prekrivena vodom, a ne rastaljena). A i izvještaj o globalnom potopu iz Noinih dana ne daje nam razloge da očekujemo da su mahovine i lišajevi bili prvi koji su kolonizirali novootkriveni teren (Postanak 8:11).
Za razliku od toga, evolucijska paradigma Surtseyja nema nikakvo prediktivno značenje: "Nije bilo složene evolucijske prilagodbe na okolinu pa čak niti odgovor ekosustava na susjedne otoke. Ono što je došlo, jednostavno je nastalo.’5
Što je došlo, to je nastalo. I nastalo je, na veliko iznenađenje evolucijskih biologa, koji su, unatoč lekciji, trebali naučiti o novom naseljavanju Mt. St. Helens (SAD) nakon njegove erupcije 1980,6 godine, ponovno je uvelike podcijenjena urođena elastičnost stvorenja da ponovo osvoji ogoljena područja.
Čini se da su na Surtseyju insekti bili prvi koji su stigli. Baš kao što je prva posada pristigla helikopterom na zemljište u zoni katastrofe Mt. St. Helens izvijestila da su prethodile muhe, prve ljude koji su kročili na Surtsey početkom 1964. "pozdravile" su muhe na obali. I, kao kod Mt. St. Helens, drugi dolasci iz zraka uključuje pauke na "zračnim balonima" koji putuju kroz atmosferu na svilenim nitima..
Ostali kukci na Surtsey su dospjeli morem, jahanje na pramenovima trave. Neka mala stvorenja dospjela su takoreći plutanjem.
Ptice su se počele gnijezditi na Surtsey 1970., a prvi ptići izlegli su se samo tri godine nakon što je lava prestala teći. Rani stanovnici su morske ptice kao npr. sjeverni galebovi i crni sjeverni gnjurci, koji su svoja gnijezda izgradili na šljunku i hridi. No, u ljeto 1985. godine, par manjih crnih galebova stigao je i napravio gnijezdo od biljnog materijala na terasama lave. Sljedeće godine vratili su se s drugima i sada postoji stalna kolonija galebova s više od 300 parova.
Ptice su doprinijeli da Surtsey "pozeleni". Snježna žutovoljka donijela je sjeme močvarnog ružmarina iz Britanije u svojem želucu. U kombinaciji s ptičjim izlučevinama, sjemenke rastu brzo pa je tu sada "svijetlozelena oaza" koja se širi od kolonije galebova. Guske se sada hrane vegetacijom otoka. Ciklus se nastavlja. Biljke daju kukcima životni prostor koji opet privlači ptice koje donose više biljaka. Najnoviji došljaci su grm vrbe i papagaj ronilac (vidi desno). Prema Icelandic Institute of Natural History, "sada imamo potpuno funkcionalan ekosustav na Surtseyju".
Lekcije Surtseya
Skeptici se pokušavaju suprotstaviti kršćanstvu tvrdeći da Biblijski iskaz o povijesti ne može biti istinit, npr. tvrdeći da su zemlji za razvoj geoloških značajki potrebni milijuni godina te da biološki oporavak od Potopa ne može biti moguć u kratkom biblijskom vremenskom okviru.
Ali Surtsey pokazuje da su skeptici ti koji su u krivu. On nam također daje fascinantan uvid u to kako smo dobili (postpotopnu) distribuciju biljaka i životinja koju vidimo u svijetu danas. ‘Što je nastalo, jednostavno je nastalo.’ Bilo bi dobro ako bi skeptici naučili lekcije Surtseyja dok još ima vremena. Surtsey erodira oko hektar godišnje.
Godine 1967., kada je erupcija prestala, površina Surtsey bila je 2,7 četvornih kilometara. Sada je samo pola te veličine. Iako tvrda bazaltna jezgra koja stvara vrh od 154 metra otoka pokazuje elastičnost, geolog Sveinn Jakobsson s Surtsey Research Societyja procjenjuje da će Surtsey niti ravnica od pepela i potpuno opran u roku od približno jednog stoljeća. Iz toga se može naučiti još jedna lekcija, a ta je da previše brza erozija znači da je Zemlja mlada.7
Reference i bilješke
- Rastaljena lava nastavila je teći iz kratera još nekoliko godina. Natrag na tekst.
- Sigurdur Thorarinsson (Sigurður Þórarinsson, 1912–1983), Surtsey: The New Island in the North Atlantic (engleski prijevod Viking Press iz 1967., izašlo iz tiska), str. 39–40, citirano u: Wieland, C., Surtsey—The young island that ‘looks old’, Creation 17(2):10–12, 1995, <creation.com/surtsey>. Imajte na umu da je u islandskim imenima ime patronimik, a ne prezime te da geolog ispravno naziva sebe imenom Sigurður, iako se na Zapadu obično koristi Thorarinsson. Natrag na tekst.
- Sigurdur Thorarinsson, Surtsey: island born of fire, National Geographic 127(5):712–726, 1965. Natrag na tekst.
- U stvari, uniformitarijanizam otvara put za Darwina jer evolucija ne samo da pretpostavlja dugo vremensko razdoblje, nego joj je ono i prijeko potrebno. Vidi: Mortenson, T., The great turning point: the Church’s catastrophic mistake on geology—before Darwin, Master Books, Arizona, USA, 2004. Natrag na tekst.
- Pearce, F., The fire-eater’s island, New Scientist 189(2536):48–49, 28 January 2006. Natrag na tekst.
- Swenson, K., and Catchpoole, D., After devastation, the recovery—An amazing bounce-back after catastrophe gives us insights into how the world recovered from the Flood, Creation 22(2):33–37, 2000, <creation.com/recovery>. Natrag na tekst.
- See Walker, T., Vanishing coastlines, Creation 29(2):19–21, 2007. Natrag na tekst.
Readers’ comments
Comments are automatically closed 14 days after publication.